TITOV FORUM

[Rozalin]

Kapija 25.05.1995 godine 20:55h
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
ali smrt nije kraj,
jer smrti zapravo i nema,
i nema kraja,
smrću je samo obasjana staza
uspona od gnijezda do zvijezda...



Ovdje na ovoj kapiji grada odmotava se tamna priča...
Toliko tamna da tamnija ne može biti...
Toliko sramna da sramnija ne može biti...
Toliko tužna da tužnija ne može biti...
Toliko ružna da ružnija ne može biti...
Toliko strahotna da strahotnija ne može biti...
I krvava da krvavija ne može biti...
I krvava da krvavija ne može biti...

VELIKI BOŽE UČINI DA ZASLUŽENA KAZNA STIGNE ONE KOJI SU NAM OVU BOL, NEPREBOLNU NANJELI.
Te noći 25. maja 1995. godine nisu pucali na grad, pucali su nam u dušu, u pjesmu, pucali su nam u tanku obrvicu djevojačku, u zjenicu oka su nam pucali, ubijali snene i zaljubljenje, ubijali žudnju da se spoje sve obale svijeta...Ugasili su nam vid i svjetlost u bisernim očima i zamutili najbistrija jezera u našim očima. Te noći tuzlanska kapija bila je rodno mjesto tuge nad tugama, pjesme nad pjesmama, kletve nad kletvama...
...PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ, PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ kao vječnu tugu i vječnu opomenu sve dok se rađa i umire dan, sve dok ptice pjevaju i cvjetovi mirišu, sve dok nas zelene budu nesanice slutnjama tamnim zaplitale, sve dok su ljudi to što jesu ti koji put života vuku na dvije suprotne strane svijeta...
DOŠAO SI OVDJE GDJE JE NAJNEZAHVALNIJE BILO DOĆI,
OVDJE GDJE JE NAJLUĐE BILO STIĆI,
OVDJE GDJE JE IPAK NAJJUNAČKIJE BILO NAIĆI,
JER OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE ŽIVJELO,
OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE UMRLO,
OVDJE SE I UMIRE DA BI SE ŽIVJELO
Čekali smo dugo...Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali, sada smo prvi put zastali znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči, vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela uzalud čekali....
Vrijeme je da se i jauk okameni...

Kapija

Bili su mladi
bili su još bez grijeha
prije početka stigli do kraja
25, tuzlanskog maja
Kapija plače, čaršija PAMTI
Čaršija plače, Kapija PAMTI
Tišinom ječi čaršija stara
nebo se na nas obara
25. tuzlanskog maja
Kapija plače, čaršija PAMTI
čaršija plače, Kapija PAMTI

USPAVANKA

Kako si njezan i krhak ...i kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke...kao plavi nagovjestaji zore
Noge, o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen?
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ces u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ces
Zivjeti...
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti
Kako si njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medju ljudima a rijeci nemas
treba da zivis medju vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka...
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze
Noge su tvoja dva njezna ljiljana za tetosenje
Al ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i... onog svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih...krugova
U trnju dugih...drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis na kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al rijec ako reknes...
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za...covjeka
Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje...gdje je ipak najjunackije bilo nici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Zivjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji...baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu mog tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba zivot da produzis
Zivot na zemlji valja
Da produzis
(Mak Dizdar)

Cvjetovi naši nerascvali

Večeras ćemo za njih voljeti prijatelju moj, večeras stisnimo ruke pogledajmo u nebo vinimo se zajedno do zvijezda, osjetimo dodir neba, dodir stvarnosti jer tako malo treba, prijatelju moj, tako malo da izbrišemo trag prošlosti, večeras volimo za one, koji više voljeti neće, osjetimo za njih miris proljeća koje se budi, dodirnimo sunce i oblak kraj njega pruži mi ruku jer tako malo treba...
Probudimo noćas usnule duše neka sve granice pred njima se ruše, neka osjete strast života i radost koja iz oka sja...
Večeras ih povedimo u kolo sreće i zaigrajmo zajedno, jer večeras ćemo prijatelju moj, večeras ćemo za njih voljeti prijatelju moj..
˝Nekada sam voljela maj. Mjesec ruza i mladog lisca, asocira na matursko vece, diplomski ispit, Dan Mladosti...A sta vrijedi maj kad u njemu procvatose krvavi makovi crveni? ´92., ´95. Nikada vise. Hoce li biti da ne bude nikada vise? Tog maja ´95. jedan je djevojcurak dobio novu kosulju i pobjegao neni, da na Korzu pokaze drugaricama cvjetove na bijelini kosulje djevojacke. I ostadose cvjetovi, krvavi makovi da zauvijek, zauvijek cvatu na vezenom rukavu jedne kosulje. I nece za tu mladost biti setnji i igranki, ni zaljubljenih suza, ni bjezanja sa casova, ni maturske vecere, ni svadbe nece biti, ni djetinjeg placa i starenja uz voljeno bice. Sve sto je moglo biti - stalo je. Sve sto jeste - neka ipak i uzinat svima BUDE, NEKA se nastavi - za i u ime mladosti ´95. i slobode ´92. Da se NIKAKO I NIKADA NE ZABORAVI! Historija i sudbina, ruku pod ruku sa necim cemu imena ne znam opet su posramili ljudski rod.˝
˝Sta moze da vrati ocu i materi dijete, krv i meso njihovo? Sta moze da im vrati zivot? Kolika tuga, preduboka i prestrasna, ogromna tuga! I kolika bi kazna morala biti zlocincima i da ih sve redom pohvataju i kazne? Bi li smrt krvnika bila dovoljna? Nista nece vratiti godine i zaustaviti sate da bi stalo vrijeme. A hoce li neljudi koji su zlocin uradili, i njihova djeca, hoce li nauciti iz ovog krvavog maja lekciju? Bojim se da oni sto su losi djaci I NE ZELE I NECE!˝
˝Na vitrini u stanu gledam okacene jedne male kopacke....Sandro Kalesic u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu....u sumici kraj mezaristana na slanoj banji uvijek se cuju ptice...jedno dijete u smrt je otislo siroko otvorenih ociju˝
˝Poznavala sam Vesnu....Rodila se na isti dan kao i moj brat i to je bio jedan od razloga sto sam je smatrala znacajnom osobom u mom zivotu...Uvijek vedra, nasmijana, slatkorjeciva, puna nade i snova, i zelje za zivotom.... Posjetila sam njenu majku samo dva puta od kad Vesne nema.... (Isprva sam mislila da to nije lijepo s moje strane, ali sam onda shvatila da mozda i cinim ispravno...)...Oba puta smo neprestano plakale....Ona je pocinjala cim me ugleda, jer kako kaze, podsjetim je na njenu Vecu, a ja cim bi mi rekla: »Moje Vece vise nema da te doceka na vratima....»....Divim se toj zeni, koja nalazi razlog i smisao zivota, pazljivo cuvajuci albume sa Vesninim slikama i dnevnik u kojem je na prvoj stranici ispisana pjesma: Vjencanja nece biti...˝
˝Svaki put kad odem na Slanu Banju, nekakva je zlokobna tišina u čitavom kompleksu. Dopire do uha smijeh djece koja se igraju, ali je i on tih, izobličen i strašan. Čini mi se da i on zna dokle treba da se čuje...
Čak i moja petogodišnja kćerka ušuti, pusti glavu i mirno hoda...Jednom me je upitala ˝imaju li oni svoju djecu?˝, nisam znala šta da joj odgovorim. Pomislila sam da djeca znaju bolje objasniti i reći ono što mi mislimo...jednostavno, s malo riječi objasniti trenutak...˝
˝25.maj je dan kada bi i tuzlansko kamenje plakalo da moze .
Ne postoje rijeci koje mogu opisati tugu Tuzlaka ni rijeci koje mogu utjesiti one koji su izgubili bliske osobe .
Ne treba ni govoriti ˝neka se ne zaboravi ˝ sve i da se hoce masakr koji se 25.maja 1995. desio na Kapiji u Tuzli se ne moze zaboraviti .
Nadam se da postoji raj /dzenet i da su neduzne zrtve nasle svoj mir a bar malo mira naci cemo i mi svi kada se pocionici ovog zlodjela izvedu pred lice pravde.˝
˝Nekad smo mislili, mislili i znali, da smo najjaci, jer smo mladi!
Nekad smo pjevali i slavili mladost
i opet mislili mladi smo i hrabri!
Danas mislim mladi smo, hrabri smo,
najjaci smo, jer smo mladi...a njih vise
nema, zato jer ˝zlo˝ nije htjelo vidjet mladost, ˝zlo˝ je ubilo mladost,
˝zlo˝ nas je natjeralo da NE ZABORAVIMO!!!!
Tuzla nece zaboraviti!!
Vjecno pocivali u miru ˝
˝Neka im je vjecna slava
i pokoj dusama njihovim neduznim.Amin.
˝Moj narod je umro, a ja, još uvijek živeći, oplakujem ga u samoći i povučenosti.
Umrli su moji dragi, pa mi je život poslije njih postao samo stradanje.
Moj narod je umro, suze i krv potopiše visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje živim ...........
Moj narod je umro na raspeću.
Umro je ruku ispruženih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu.
Umro je ćutke i čovječanstvo nije čulo njegove vapaje.
Umro je jer nisu bili nasilnici.
Umro je jer prema ugnjetačima nisu bili okrutni.
Umro je zato što su bili mirni.
Umro je u zemlji u kojoj je teklo med i mlijeko.
Umro je i moj i vaš narod...˝ Pokoj dušama vašim, cvjetovi naši nerascvali.
_________________
MUSKARCI SU RODJENI ZA REVOLUCIONARE,
TIM VISE AKO IMAJU POTPORU U LJUBAVI ZENE