[Mahatma]

Izmedu istine i mašte
Divovi, jesu li postojali?

Mitovi i legende o snaznim dzinovima, nerijetko zlim jednookim cudovištima, kiklopima, vec se tisucama godina prenose, s koljena na koljeno, uzbudujuci ljudsku maštu. A u svakom mitu, kazu, ima bar jedno zrno istine!

Ovu zanimljivu storiju zapocet cemo jednom dobro poznatom antickom legendom, koju su ovjekovjecili i drevni helenski
umjetnici. Radi se o - Bitki Bogova s titanima! U Pergamu (grc. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada mocnog Pergamskog carstva (III-II st. pr.n.e.) i svojevrsnom epicentru helenske kulture, prije svega kiparstva, sve do naših dana se sacuvalo umjetnicko djelo izuzetne kulturno-histortijske vrijednosti - cuveni Pergamski oltar!

Legendarna licnost
Oltar je posvecen najstarijem i najpoštovanijem bogu starih Grka, bogu Zeusu, pa ga mnogi danas nazivaju još i - Zeusovim oltarom. Na visokom reljefu stamenog kamenog friza, nepoznati su majstori uklesali borbu na život i smrt u kojoj ucestvuje veliki broj osoba. Scena djeluje autenticno i puna je dramatike: dok gorostasni titani (?!) ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju gromovi!

Oni koji poznaju velicanstvenu Heladu (Stara Grcka), dobro im je poznato da je prekrasni Pergamski oltar, samo jedno od drevnih djela za koje se kaže da predstavljaju istinsku kulturno-historijsku dragocijenost. Njegovu neprocjenjivu vrijednost potcrtava i cinjenica što je, na žalost, jedina sacuvana ilustracija jednog od cestih umjetnickih motiva antike - bitke grckih Bogova s titanima - a pitanje na koje cemo u ovom zanimljivom dosijeu pokušati odgovoriti jeste - da li se radi samo o interesantnoj legendi ili je na našem planetu nekad, u davnoj prošlosti, kako neki autori vjeruju, uistinu živjela rasa divova!
Istraživaci koji su proteklih desetljeca pokušavali doci do ogovora na ovo neobicno pitanje, došli su do neupitnog zakljucka: gotovo da nema naroda u prošlosti koji u svojoj usmenoj tradiciji nije ostavio uzbudljiva predanja ili umjetnicka djela o nezgrapnim, najcešce opakim divovima ili jednookim cudovištima.
Storije o njima uzbudivale su pucanstvo stare Grcke. Prisjetimo se: Kiklop, jednooko cudovište, bio je pomocnik grckog boga Vulkana; Argus je, s druge strane, bio cudovišni div sa stotinu ociju; Atlas ili Atlant, simbolizirao je diva koji na svojim ledima nosi cijeli svijet...
Slicne nam sage stižu iz Skandinavije, sa dalekog sjevera, iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, iz srednje Azije, iz Kampucije, drevne Kine i Indonezije, Sjeverne i Južne Amerike... Cak i tradicije najveceg broja dojucerašnjih kanibalskih plemena u Papui Novog Gvineji govore o "bijelim Bogovima gorostasnog stasa, koji su živjeli prije njih i koji su obecali da ce se jednoga dana vratiti"...

Na Zemlji je bilo dzinova
Džinovi se gotovo po pravilu pojavljuju i u arapskim legendama i pricama, prisjetimo se "Hiljadu i jedne noci", kao i u najstarijim indijskim epovima, koji sežu sve do prastarih vremena u kojima su nastajale velicanstvene tradicije vedske kulture.

Kad sve ovo znamo, nije onda nikakvo cudo što se divovi pominju i u najstarijim pisanim dokumentima. Naprotiv! Babilonski su žreci (ucenjaci i cuvari naslijedenih tajnih znanja i vještina), kako je klinastim pismom na glinenim plocicama zabilježio nepoznati kronicar, svoja su fantasticna znanja iz oblasti matematike, astronomije i zvjezdoznanstva, primili od misterioznih bica džinovskog stasa, što su na obale Mozopotamije pristigla iz mora ili - s mora!
O divovima govore i najstariji epovi svijeta, kao što su staroindijska Mahabharata, sumerski Ep o Gilgamešu ili Homerova Odiseja. O njima kazuju egipatski papirusi i svete knjige Talmud, Stari zavjet, Biblija i Kur'an.
"Na zemlji je bilo džinova" - citamo u Bibliji - "narocito od vremena kada su sinovi Božiji odlazili do kceri covjecijih i one im pocele radati djecu..." Slicnu konstataciju nalazimo i u Genezi (Knjiga postanka) u kojoj se doslovno kaže: "Tada su na zemlji prebivali divovi!..."

najdeno na: http://www.bosnic.com
_________________
Free your mind

[Mahatma]

Tajna koja odolijeva znanosti
Otkrice u Siriji

Navodna grobnica Abela, drugog sina Adama i Eve, za koju se vjeruje da je u blizini Damaska, glavnog grada Sirije, svojim dimenzijama neosporno potvrdjuje legendu da su u prošlosti na našoj planeti živeli divovi!

Početkom 2005 godine, grupa ruskih znanstvenika, sa profesorom Ernstom Muldasheyom na čelu, organizirala je znanstveno-istraživačku ekspediciju u području Bliskog i Srednjeg istoka. Posjetivši mnoge interesantne arheološke lokalitete u Egiptu, Libanonu i Siriji, ruski su učenjaci pokušali otkriti najveće misterije ljudske civilizacije. Iako do kraja nisu uspjeli i materijalnim dokazima potvrditi svoje znanstvene teze o najstarijoj prošlosti ljudskog roda, straživanja su dovela do senzacionalnih nagovještaja. Istraživači su otkrili i locirali prastare grobnice divovskih ljudi o kojima govore stara predanja i biblijske legende. Ono što bi se moglo uzeti kao materijalna potvrda jeste otkriće gigantske otisaka ljudskih stopala koje su članovi ekspedicije otkrili i snimili u Siriji. Na konferenciji za štampu, organiziranoj po povratak u Moskvu, nastao je i ovaj intervju sa profesorom Ernstom Muldasheyom.

Jedinstveni sarkofazi
- Mnoge antičke legende, mitovi, predanja i epovi pripovjedaju o divovima, jednookim kiklopima i snažnim titanima. Zašto u prošlosti nikada nije pronađen nijedan materijalni dokaz, niti kostur za koji bi se moglo tvrditi da je pripadao prahistorijskim džinovima?
Prof. Muldashey: Prahistorijski džinovi možda nisu sahranjivali svoje mrtve u zemlju na način na koji mi to danas radimo. Različiti narodi i plemenske zajednice na našoj planeti i danas sahranjuju mrtve na različit način. U Indiji je običaj da se mrtvi zapale a pepeo baci u rijeku. Tibetanci i dan-danas praktikuju 'nebesku sahranu', tijela svojih mrtvih uključujući i kosti komadaju i tucaju, te ostavljaju na visokim stijenama da bi ih pojeli orlovi-lešinari. Pripadnici nekih plemena u Papui Novoj Gvineji sve do sredine prošlog stoljeća jeli su svoje mrtve. Meni se čini da su ljudi iz prastarih vremena koji su pripadali plemenima gorostasa, mrtva tijela svojih sunarodnjaka pohranjivali u specijalne sarkofage u kojima su tijela – na neki čudan i neobjašnjiv način - dematerijalizirana i pretvarana u neku vrstu energentskih kapi koje su se koristile u različite svrhe.
- Vratimo se Vašim dugogodišnjim istraživanjima. Da li ste Vi ikada pronašli ijedan nepobitan trag o postojanju džinova na našoj planeti? Možda neku džinovsku kost ili lobanju?!...
Prof. Muldashey: Ne, nisam. Ali pronašli smo grobnicu za koju bi se moglo ispostaviti da je pripadala toj neobičnoj rasi ljudi.
- Možete li nam detaljnije objasniti tu svoju tvrdnju?
Prof. Muldashey: Grobnica Abela, drugog sina Adama i Eve, je najpoznatija i najsignifikantnija grobnica. Locirana je u neposrednoj blizini Damaska. Veliki broj hodočasnika iz cjelokupnog svijeta stiže ovdje da bi iskazali svoje poštovanje. Druzi, članovi neovisne religiozne krsćanske sekte, su čuvali grobnicu posljednjih 300 godina. Oni govore sirijsku varijantu armejskog jezika, kojim se govorilo u prastarim vremenima. To je jezik kojim još uvijek govore pripadnici 'istočne crkve'. Tim jezikom se u svoje vrijeme služio i sam Isus Krist. Nadgrobni kamen na Abelovoj grobnici je uistinu impresivan. To je granitna struktura oko šest metara duga i 1.80 metara široka. Na bočnim stranama grobnice nalaze se neveliki otvori iz kojih – ako im se približite - možete osjetiti čudan zadah.

Groblje divova
- Da li je u novije vrijeme iko pokušao da otvori grobnicu i prouči njen sadržaj?
Prof. Muldashey: Muslimani nikada neće dozvoliti nikome da otvori grobnicu. Na to bi se gledalo kao na oskrvnjavanje grobnice.
- Spomenuli ste nekoliko grobnica divovskih razmjera za koje tvrdite da je otkrila vaša ekspedicija?
Prof. Muldashey: Da, jesam. Dugo istraživanje je konačno rezultiralo otkrivanjem nekoliko gigantskih grobnica lociranih u blizini starog sirijskog grada Aleppa. Grobnice se smatraju muslimanskim svetim mjestima do čijih lokacija krsćanima nije dozvoljen pristup. Međutim, od nekih stanovnika Alepa saznali smo da su prije nekoliko godina neke grobnice u velikoj mjeri oštetili pripadnici muslimanskih radikala. Neke su, navodno, buldožerima pregazili i uveliko oštetili. Mi smo od zvaničnih sirijskih instucija tražili dozvolu da bismo počeli sa iskopavanjima na lociranim mjestima ali dozvolu nikada nismo dobili. No, zahvaljujući jednom profesoru iz Alepa koji nam je želio pomoći, uspjeli smo locirati jednu od džinovskih grobnica. Ona je smještena na vrhu brda nekih dvadesetak kilometara od uništenog groblja. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva 'grobnicom 7.5 metara dugog muškarca'. Div se navodno zvao Muhammad Attaul ili Muhammad Veliki. Najstarija predanja govore da je div poticao iz Yemena i da je za života ljudima pomagao kao iscjeljitelj. Bio je neobična osoba, koja je bila upućena u mnoga tajna magijska znanja i vještine, a govorio je starim arapskim jezikom koji se koristio i poslanik Muhammad. Njegov život se završio tragično, ubijen je i sahranjen na lokaciji, dvadesetak kilomertara od Alepa. Tragači za skrivenim blagom u prošlosti su dosta oštetili grob, a posljednji pokušaj da se u njega prodre i provjeri da li u sebi skriva bajoslovnu riznicu desio se prije nekoliko godina. Pljačkaši su uhvaćeni i bačeni u zatvor. Lokalni seljaci sada pokušavaju restaurirati grobnicu. Oni su već postavili nekoliko kamenica oko nje i sagradili kamenu ogradu.
Neosporne činjenice
- Da li uistinu vjerujete da su gigantski ljudi bili zakopani u grobnice koje pominjete?
Prof. Muldashey: Bojim se da vam na to tipanje danas niko ne može sa sigurnošću odgovoriti. Tako će biti sve dok se grobnice ne otvore i ne nađu posmrtni ostaci umrlih. Nažalost, sirijske vlasti još uvijek nisu spremne da udovolje znanstvenicima i izdaju im neophodne dozvole za otvaranje grobnica. Ali, i bez toga, postoje brojni podaci koji indiciraju da su uistinu na zemlji u prošlosti živjeli divovi. I to ne tako davno. Na primjer, u Aziji, možete naći veoma detaljan opis Bude. Jedna od knjiga nosi naziv ''60 pojedinosti i 32 karakteristike Buddhe''. Ona kaže da je Buddha bio veoma visok, da je imamo membraozne prste na rukama i nogama i da je imao 40 zuba. Te karakteristike se slažu se sa osobinama rase ljudi prethodnih generacija, npr. Ljudi koji su nazivani Aranteansima... Zašto smo mi u prošlosti, po svaku cijenu, opovrgavali legende o postojanju divova i titana?!... Zašto džinovske otiske stopala u Ain Daru ne bismo smatrali autentičnim dokazom o njihovom postojanju?!... Ili, zašto ne bismo grobnice u Siriji, smatrali istinskim dokazom o postojanju divova na našoj planeti? Zašto su, konačno, obični ljudi te grobnice obožavali još od momenta kada su u njih položena mrtva tijela posljednjih džinova na planeti Zemlji?!... To su pitanja na koja valja čim prije odgovoriti.

najdeno na: http://www.bosnic.com
_________________
Free your mind